Kamenje spoticanja

Postoji umjetnički projekt prema ideji njemačkog autora Guntera Demniga koji me trajno fascinira. Sastoji se u tome da se obilježe mjesta i adrese s kojih su u razdoblju od 1933. do 1945. g., za vrijeme vladavine nacista u Njemačkoj, nestajali ljudi. Ti podsjetnici na žrtve imaju oblik kocki kojima se popločavaju ulice, samo je ovima gornja ploha brončana pločica na kojoj je najčešće ispisano ime osobe odvedene u logor, godina rođenja, mjesto deportacije i datum kad je ubijena. No pločice su postavljene i za one koji su bili prisiljeni emigrirati. Žrtve su mahom bili Židovi, ali ima i pripadnika svih društvenih grupa koje nisu odgovarale arijevskom ubermensch idealu: Roma, Sinta, članova pokreta otpora, homoseksualaca, dezertera, beskućnika, osoba s posebnim potrebama, pripadnika drugih rasa …

Prve takve podsjetnike na žrtve umjetnik je postavio u Berlinu prije 20 godina. Danas ih je u Europi u 18 zemalja i u više od tisuću gradova postavljeno preko 60 000, pa predstavljaju najveći svjetski decentralizirani spomenik. Te se kocke, na inicijativu vlasti, stanara ili rodbine ubijenih ugrađuju u pločnike ulica pred zgradama iz kojih su ljudi odvedeni. Zovu se kamenje spoticanja, no ono nije izdignuto iznad razine pločnika i nećete za njega bukvalno zapeti. Za te tihe i potresne podsjetnike vam mogu zapeti samo duša i savijest. A kad se to dogodi, onda se više ne radi o lako ignoriranim, zanemarljivim podacima zapisanim u nekim prašnjavim muzejskim dokumentima ili u dosadnjikavim statističkim izvještajima, nego o konkretnim osobama s individualnim sudbinama. Pa vam se stegne srce.

Utješno je znati da se u njemačkim školama učenike potiče na sudjelovanje u ovom umjeničkom projektu, pa oni skupljaju sredstva i aktivno sudjeluju u postavljanju kamenja spoticanja.

Upita se čovjek kada će (i da li ikada?) doći vrijeme da u ovim našim krajevima tupavih, uskogrudnih mentaliteta priznamo svoje greške i zapnemo dušom za sjećanje na nedužne žrtve naših nacionalističkih ludila.

Kamenje na koje sam se spotakla u Berlinu. Kakve li su živote imali ti ljudi prije nego što se na njih sručio povijesni kaos? Počivali u miru.

Kamen spoticanja na pločniku u Berlinu: odvedena Margot Rosen je imala 21 godinu. Ubijena u Auschwitzu.

Iz ove zgrade je nestalo četvero članova porodice Veit.

Pred ovim ulazom je jedanaest pločica!!!