Mjerenje vremena mirisom

Protok vremena obično kontroliramo pogledom na sat ili ga registriramo sluhom ako smo aktivirali alarm ili je u blizini neki sat za «otkucavanje» vremena.

No vrijeme se može mjeriti i drugačije. Naime, moguće je i namirisati koliko je sati! U Kini je (smatra se oko 6. st.) izumljen mirisni sat, tj. naprava u kojoj gori mirisna smjesa i na taj se način mjeri protok vremena. Taj sistem je bio vrlo popularan u istočnoazijskim kulturama, pa su razvijene najrazličitije varijacije osnovne ideje. Svima im je zajedničko da koriste mirisni prah ili mirisnu smjesu koja se formira u vrpcu ili štapiće i osuši. I tu prestaje svaka sličnost: neki satovi su formirani kao horizontalne, a neki kao viseće spirale, dok neki imaju oblik labirinta u kome u sloju drvenog pepela vijuga mirisna smjesa. Vrlo čest oblik takvog sata je zmaj s izduženim tijelom u obliku čamca.

Kod nekih satova je mirisna masa podijeljena u sekcije različitih mirisa, pa promjena mirisa sugerira vrijeme dana. Neki iznad mirisne mase imaju zategnute vrpce na čijim krajevima su zavezani mali utezi. Kad mirisna masa dogori do vrpce, ona se zapali i prekine, a utezi padnu na metalni pladanj postavljen ispod takvog sata i zvukom označe vrijeme. Drugi modeli imaju utege ugrađene u mirisnu vrpcu, pa ih gorenje vrpce oslobodi da padnu na metalnu podlogu i proizvedu zvuk. U nekim mirisnim satovima je označavanju vremena dodan i koloristički elemenat. Tada su vremenski periodi označeni dimom različitih boja.

Izrada mirisne mase zahtijeva posebno umijeće, jer ne gore svi mirisni materijali jednako dobro niti jednako brzo. Dakle, vrlo pomno treba izabrati mirisne elemente, zatim dobro izbalansirati omjere materijala koji ulaze u smjesu čime se, osim mirisa, podešava brzina gorenja za koju je od krucijalne važnosti da bude ujednačena, kako bi se precizno moglo odrediti u kojem će vremenskom periodu izgoriti određena duljina mirisne mase. Nimalo jednostavan zadatak!

Svako geografsko područje ima svoj izbor lokalnih prirodnih mirisnih materijala, a mnogi se i uvoze iz udaljenih područja. Kao materijali koji se često koriste u mirisnim satovima se spominju sandalovina, kamfor, klinčićevac, tamjan, pa čak i skupocjeni agar.

Često spominjan primjer takvog mjerenja vremena je nekadašnji japanski običaj da se paljenjem mirisnih štapića registrira koliko su vremena na zabavama provele pozvane gejše. A u azijskim hramovima je uobičajeno da na ulazima vise spirale s kojih se gorenjem mirisne mase oslobađaju utezi, pa se protok vremena bilježi zvukom njihovog udarca u metal.