Miris kiše

Bit će kiša, a to znači i finog, svježeg, slatkog mirisa u zraku koji slijedi nakon što kišne kapi poškrope suhu zemlju.

Dvoje australskih znanstvenika, Isabel (Joy) Bear i Richard Thomas, su u svojoj studiji još pred pola stoljeća objasnili kako se stvara taj, mnogim ljudima drag miris. Nazvali su ga petrichor (petra=kamen + ichor=fluid za koji se smatralo da je kolao žilama bogova spominjanih u drevnim mitovima).

Kad kap kiše udari u suhu, poroznu površinu tla, zarobljava u sebi sićušne mjehuriće zraka koji se brzo kreću prema njenoj površini gdje se rasprskavaju, oslobađajući mikroskopske mirisne čestice u zrak.

Taj izraziti, karakteristični miris se djelomično sastoji od mješavine ulja koje neke biljke izlučuju za vrijeme sušnog razdoblja kako bi, pretpostavlja se, spriječile klijanje drugih biljki koje su im konkurencija u borbi za ograničene zalihe vode. Tom mirisnom bukeu zatim svoj doprinos daju bakterije aktinomicete koje se nalaze u suhom tlu, a kombinaciju još “začini” i ozon koji nastaje u atmosferi.

Znanstvenici smatraju da postoji i dublji razlog zašto nam je miris kiše tako ugodan. Pretpostavljaju da je taj afinitet evolucijski uvjetovan, tj. da smo sklonost mirisu petrichora naslijedili od naših predaka čiji je opstanak ovisio o kišnom vremenu koje je bilo neophodno za bujanje vegetacije.