Razgovori o mirisima

Mirisni dojmovi su izuzetno teško izrecivi zbog vrlo skučenog, siromašnog izbora riječi kojima većina jezika našeg civilizacijskog kruga raspolaže za opis mirisnih doživljaja. Zatvoreni u okvire svog jezika rijetko razmišljamo o tome kako različiti jezici mogu drugačije opisivati iskustva i pojmove. Bogatstvo rječnika kojima se opisuju mirisna iskustva vrlo jasno ističu razlike među jezicima, kulturama, načinima doživljavanja svijeta koji nas okružuje.

Mogućnost da se nekim jezikom opišu mirisni dojmovi direktno odražava stupanj važnosti koje neko društvo pridaje mirisima. U pravilu, što je neko društvo bliže životu u prirodi (mi “civilizirani” bahato kažemo: što je društvo primitivnije) to je izbor riječi koje opisuju te dojmove bogatiji.

Primjerice, rječnik jezika Quechua kojim su govorili Inke, a koji se još i danas govori u Andama, koristi različite riječi za udisanje. Posebnim riječima se označava udisanje ugodnog ili neugodnog mirisa, situacija kad grupa ljudi udiše neki miris ili kad to pojedinac čini sam, pa udisanje kad nekome dopustimo da nas pomiriši. Postoji izraz za potajno «mirisanje» nečijih planova i riječ koja opisuje nailaženje na miris hrane…

A kamerunski narod Kapsiki razlikuje četrnaest različitih mirisnih kategorija. Postoje posebne riječi za: miris različitih životinja, miris mlijeka, miris urina, miris pokvarene hrane, miris ispravne hrane, miris pečene hrane, miris piva od prosa, miris svježeg mesa, itd.

U gustim tropskim šumama Andamanskog otočja (u Bengalskom zaljevu Indijskog oceana) moguće je, kako počinju i završavaju razdoblja cvjetanja različitog drveća i penjačica, razlikovati izraziti slijed mirisa. Intenzivni mirisi su sveprisutni i Andamanci ih koriste za tumačenje svijeta oko sebe i za njegovu odgovarajuću organizaciju. Svoj kalendar su utemeljili na mirisnom pejzažu, nazivajući različita razdoblja godine po tada prevlađujućim mirisima cvjetova. Budući da je njihova godina ciklus mirisa, oni se ravnaju prema mirisnom kalendaru.

Znanstvenici najčešće objašnjavaju skučeni (gotovo nepostojeći) rječnik mirisa u europskim jezicima time što stanovništvo koje tim jezicima govori osjetu mirisa, zapravo, pridaje malo važnosti.

U Hrvatskoj mirisu očito pridajemo minimalnu važnost jer, u poređenju i s tim siromašnim mogućnostima europskih jezika, hrvatski krajnje skromno može izraziti mirisne dojmove.

Ne postoji, recimo, imenica kojom biste označili osobu koja nešto miriše. Za razliku od riječi poput slušatelj/ica ili gledatelj/ica ne postoji riječ mirisatelj/ica. Nego idemo na opis: osoba-koja-miriše (to me rješenje podsjeća na prijevode imena indijanskih poglavica: Bik-koji-sjedi…)

Zatim, ako kažete: ja mirišem, uopće nije jasno na koju se to od dvije situacije odnosi. Znači li to:

1.da se pred vama nalazi predmet koji ispušta neki miris, pa ga vi detektirate svojim osjetom njuha

2.da ste na sebe nanijeli neki miris, pa se on širi oko vas

Što se hrvatskog jezika tiče, vi u oba slučaja – mirišete!

A koliko riječi koje opisuju mirisne dojmove možete nabrojiti? Ne mogu ih se sjetiti  više od: miris, vonj, miomiris … Možete li dodati još neku riječ?

I da završim. Kad je o mirisnim iskustvima riječ, ako parafraziramo onu često korištenu izreku o tome što narodi imaju i što zaslužuju, moglo bi se reći: svaki narod ima mirisni rječnik kakav zaslužuje.

Eh, što nam je – tu nam je.
Mirišite i uživajte! Makar i ne mogli opisati doživljaj…