Muke po autorici

Pisanje udžbenika po kojem će netko usvojiti određenu vještinu je zadatak u kome konstantno balansirate na rubu nemoguće misije. A ako je ta vještina izuzetno kompleksna (kao što kreiranje prirodnih parfema jest), onda je to nemoguće rastuća prijetnja i konstantno vas tjera na odustajanje od ćoravog posla (kao što lijepo kaže narodna izreka). E, ali u ovoj priči treba uzeti u obzir još jednu poznatu izreku: onu o tvrdoj tikvi. A takvu autorica nosi na ramenima čitav život. Doda li se u taj koktel nepovoljnih okolnosti još i sklonost perfekcionizmu, situacija je definitivno obeshrabrujuća.

Dakle, odlučila sam napisati detaljno, korak-po-korak, uputstvo za one koji žele usvojiti sam-svoj-majstor/ica način kreiranja prirodnog parfema. Pravo na tu naoko bahatu odluku mi daje 17-godišnje iskustvo učenja ljudi toj vještini i stotine polaznica/ka koji su vrijedno i s voljom završili edukaciju Mirisni potpisi / Fragrant Signatures, razasutih baš po svim kontinentima. Među njima je više od tri četvrtine onih koji su ispunili upitnik koji je pratio edukaciju odgovorilo da im je vještina kreiranja osobnog prirodnog parfema podigla kvalitetu života.

Hrpetine knjiga, članaka, on-line izvora i privatnih komunikacija koje sam savladala tijekom tog procesa (a trajao je gotovo tri godine) su neizbrojive. Količine bočica u mom olfaktoriju / mirisnoj paleti je ogromna. A kojekakvih na sve strane razasutih bilješki, zapisa, papirića i podsjetnika se ne želim ni sjetiti…

Putem je trebalo pronaći odgovore i na pitanja koja na prvi pogled nemaju nikakve veze s temom. Na primjer: kada su pripitomljene deve? Hmmm… Počnete li čačkati po internetskim izvorima, naići ćete na nevjerojatan vremenski raspon (od nekoliko stotina do tisućicu godina) u koji razni autori smještaju taj vrlo važan povijesni događaj. Zašto važan? Zato što je od trenutka pripitomljavanja deva mogla krenuti trgovina između udaljenih krajeva, a to je u slučaju teme kojom se bavi ovaj priručnik silno važno: mirisne preparate se više nije moralo raditi samo od materijala dostupnih u neposrednoj životnoj okolini! Moglo se posegnuti i za čarobnim, tajanstvenim mirisima pristiglim iz dalekih, nepoznatih krajeva.

Što se vremena pripitomljavanja deva tiče, zadovoljila sam se na kraju saznanjem da su, na primjer, u Tutankamonovo vrijeme pustinjske lađe (tj. spomenute deve) već vrijedno obavljale svoju civilizacijsku ulogu. Faraonov parfem je, naime, sadržavao nard. A njega je trebalo dopremiti s Himalaja. Dakle, bravo za deve i za Egipćane, uspješno su savladavali tu udaljenost.

Iako profa po obrazovanju i obiteljskoj tradiciji, muke sam mučila pri odlučivanju kako najzornije i najdjelotvornije izložiti svaki i najmanji segment znanja. Razbiti zadatak na najsitnije koračiće? Ilustrirati proces pomno razrađenim obrascem? Kako razraditi vježbu koja će rezultirati stvaranjem potrebnih zaključaka i/ili razvijanjem određene vještine?

Svijest o tome da nad glavom konstantno visi činjenica da različito čitamo i shvaćamo istu informaciju nije nimalo pomagala. Prisjetite se samo na koliko načina može poći ukrivo sklapanje najjednostavnijeg komada namještaja (recimo stolića ili police) za koje imate detaljnu uputu proizvođača, pa ćete razumjeti moje stalne dileme oko formuliranja uputa i za najkraći komadić nekog postupka. Glavobolno!

A valjalo se i suzdržavati od pretjeranog dociranja. (Digresija kojoj ne mogu odoljeti: naučih onako usput da u engleskom jeziku postoji prekrasna i puno slikovitija riječ za dociranje – smartassing! Eto, ponekad i u lingvistici pronađem razlog da prigovorim svojoj osobnoj ptici rodi što me ispustila baš nad ovim terenom!) Ali, da se vratim na temu. Izbjegavanje dociranja je značilo nastojati dati precizne, jednoznačne upute na mjestima gdje sam smatrala da su neophodne i da olakšavaju usvajanje rutinskih postupaka ovog posla, a istovremeno (s namjerom da procesu učenja temeljenog na osobnom iskustvu ostavim što više prostora) pokušati držati otvorenima mogućnosti izbora i što manje sugerirati rješenja. E pa, jako se nadam da sam u tim namjerama donekle uspjela.

Trebalo je, također, pažljivo držati kočnicu da se ne odluta u teme koje, koliko god zanimljive bile, ne služe osnovnoj svrsi priručnika – savladavanju vještine kreiranja prirodnog parfema. Materijal je zahtijevao i precizno razvrstavanje i povezivanje pojedinih segmenata, kako bi kroz njega s lakoćom mogli navigirati i uspješno ga koristiti i čitatelji bez ikakvog iskustva, ali i oni koji već raspolažu nekom količinom potrebnog znanja.

Uglavnom, čini se da sam nakon trogodišnje muke nekako dobauljala do kraja zadatka. Sad posao preuzimaju urednici, lektori, stručnjaci za prijelom teksta, ilustratori, korektori, recenzenti, tiskari…

A ja mogu mirno predahnuti. Uz onaj lijepi osjećaj kamena u želucu i nervoze u iščekivanju krajnjeg rezultata.