Kako mirišu Sisvete?

Vjerojatno bi odgovor koji bi postigao opći konsensus bio: mirišu na krizanteme. Oporo, zeleno i zemljano. Možda bi slijedio očit dodatak: mirišu na vosak/parafin, dim…
No malo razmišljanja bi sigurno izvuklo na površinu olfaktorne svijesti mnogo više mirisnih komponenti koje nam se vežu uz Sisvete.

Meni miris krizantema služi kao okidač sjećanja na jeseni mog djetinjstva. Na prohladne jesenske večeri kad se miris vlage, trulih, fermentiranih ostataka ljeta i spaljenog lišća zajedno s jesenskim izmaglicama provlačio nad krajolikom: nad rijekom, livadama i preoranim njivama.

Podsjeća me na miris starog tavana po kome smo nas troje djece rado vršljali u razdobljima duboke sjesenjenosti i strmoglave jurnjave prema mraku zimskog solsticija. Provodili smo u tom svijetu sjena duge sate uvijek iznova prebirući po davno odloženim i zaboravljenim predmetima, udišući miris memle i prašine, očekujući, valjda, da ćemo proniknuti u neki važan misterij.

Naravno, u miris Sisveta se upleće i sjećanje na miris tikava oprženih plamenom svijeća i neizostavni miris koščica koje smo vrijedno pekli.

Znači, za mene je mirisna koprena koja visi u sisvetskom zraku satkana od niti oporih, vlažnih, zemljanih, blago zadimljenih, fermentiranih, drvenastih nota. Čista nostalgija.

A kako vama mirišu Sisvete?