Vodica mađarske kraljice

Ništa se o legendarnoj Vodici mađarske kraljice, koju mnogi izvori smatraju prvim europskim alkoholnim parfemom, ne može tvrditi sa sigurnošću. Nije sasvim jasno kad je nastala, tko ju je formulirao, koji su sastojci ušli u njen sastav, za koju je kraljicu rađena, prema čijoj narudžbi, s kojom namjenom. No superlativa u opisima njezine učinkovitosti ne manjka.

Priča se temelji na usmenoj predaji koja je prenošena stoljećima, a do prvih pisanih tragova koji su se pojavili sredinom 17. st. je sastav tog pripravka neminovno prošao mnoge modifikacije. Vrijeme nastanka vodice bi trebalo biti negdje krajem 14. st. Spominje se, naime, da ju je tadašnjoj europskoj eliti na svom dvoru 1370. predstavio francuski kralj Karlo V Mudri.

Nekada su takvi pripravci imali više namjena, pa ni ova vodica nije služila isključivo kao parfem. Prema jednim izvorima pripravak je romska formulacija, njihovo sredstvo koje “kao rukom odnosi sve boljke”. Drugi tvrde da je pripravak djelo svećenika ili dvorskog alkemičara i da je prvobitno bilo namijenjeno kraljici Elizabeti. Nevolja je samo što je teško odrediti koja je to Elizabeta bila! U to je vrijeme, naime, živjelo nekoliko Elizabeta kraljevskog statusa, a vremenska razdoblja vladavine i detalji njihovih biografija (uključujući i tegobe koje su ih mučile) se ne mogu precizno uskladiti s vremenom kad je umijeće destilacije postalo poznato u Europi, pa nema jasnog uporišta da se vodica definitivno pripiše nekoj od njih.

No ti detalji su zapravo zanemarivi. Važnije bi bilo znati sastav te magične vodice, kojoj se, osim prekrasnog mirisa koji joj je priskrbio status parfema, pripisuju terapijska djelovanja nevjerojatno širokog spektra. Prema Londonskoj farmakopeji iz 1683. g. Vodica mađarske kraljice je bez sumnje bila svelijek tog vremena. Navodi se da ona obnavlja tjelesne funkcije, te se preporučuje kao sredstvo protiv glavobolje, prehlada, vrtoglavica, letargije, reumatizma, grčeva, gubitka pamćenja, šumova u ušima, smetnji vida, zubobolje, epilepsije, letargije, bolesti živaca, hirovitosti, konvulzija, paralize, oboljenja jetre, slezene, želuca, crijeva i maternice… Uzimalo ju se u vinu i rakiji, njome se mazalo sljepoočice, utrljavalo ju se u bolna mjesta i udisalo, koristilo kao aftershave, za ispiranje usne šupljine i kose, u kupkama.

Naravno, i popisi sastojaka i upute za izradu preparata su vrlo šaroliki. Na većini popisa se nalaze: matičnjak, ružmarin, kamilica, kadulja, ruža i limunova korica. U nekim receptima se spominju još neven, listovi gaveza, metvica, cvjetovi bazge, cvjetovi smilja…

Uz takav sastav priča o svelijeku možda i ne zvuči sasvim nevjerojatno!